Ashab Ammar sin Jasirov-sedmi dio

Stranac u pogrešnoj vjeri


Nakon što se Jasir oženio Sumejom ona rodi sina. Dadoše mu ime Ammar. Rođenjem
Ammara postade Jasirova žena slobodna. Ebu Huzejfe nije htio da tako vrijedna i čestita
žena bude ikome rob. Iako su i dalje bili siromašni, živjeli su od onoga što bi dnevno stekli.
Prije pojave islama Ebu Huzejfe je umro. Njegovom smrću ostade Jasir bez svog zaštitnika u
porodici Mahzum, jedne od porodica iz plemena Kurejš.
U međuvremenu je Ammar izrastao u jaka, stasita, poštena, dobrodušna čovjeka.
Primivši islam i otišavši kući, htio je roditeljima priopćiti istinite riječi upute, vjere i života, ali
nije znao kako ih uputiti, kako im reći, a da ne dovede nikog od njih u opasnost. Jer već su
mušrici Meke proganjali muslimane, one koji su bili siromašni, robovi, ili nisu imali zaštitnika
među plemenskim porodicama.
Dok je Ammar raspravljao sa svojim roditeljima slučajno obori jedan od kipova, kojeg su
obožavali radi prosperiteta, i taj zemljani kip se polomi u komadiće. Ammarova mati poče
plakati.
„Sad ćemo ostati bez blagodati. Bogovi će nas kazniti“ – reče.
„Neće majko nas niko kazniti. Pa vidiš da ovaj kip ni sam sebi nije mogao pomoći da se ne
razbije.“
„Istinita vjera, majko i oče, jeste kod Uzvišenog Allaha, koji nema sudruga, i koji daje i
nafaku i život i smrt. Kod Allaha je samo istina i kod njega su džennetske bašče i
džehennemske patnje“ – završi Ammar smireno svoj govor roditeljima.
Kako da se ljudsko biće, ono koje ima razum i osjećaje, ne uskomeša ovakvim lijepim
govorom.
„Ammare, sine, jesi li ti postao musliman?“ – upitaše ga.
„Jesam, majko i oče. Jesam. I ponosim se s time.“
Jasir i Sumeja se pogledaše i okrenuše se Ammaru: „Pa idi sine. Idi sine i donesi nam još
lijepih riječi od Muhameda. Idi sine, i mi smo muslimani“ – reče Sumeja i pogleda Jasira.
„Da. I mi vjerujemo u što ti i Muhamed vjerujete. To su zaista istinite i okrepljujuće riječi. Idi
sine“ – odgovori Jasir.
I Ammarov brat Abdullah uskoro primi islam.
Bila je to jedina porodica u islamu, zajedno s porodicom Ebu Bekra, koja je primila islam.
Nakon tri godine tajnog okupljanja u islam, bi naređeno da se u vjeru tevhida pozovu svi
ljudi, a prvenstveno Kurejšije, i Mekelije, jer Objava je odatle i krenula.
I tad kad je u islam već početo javno zvati, četvrte godine poslanstva, Jasir i njegova obitelj
javno obznaniše svoj islam. Zbog toga su i stavljeni na velike muke.
Nakon toga čitava Jasirova porodica je stavljena na kušnju i patnje kojima su ih podvrgnuli
mušrici Meke.
Nije imao Jasir povijest niti lozu koja bi ga čuvala krvlju. Bio je samo stranac, nakon svih tih
godina, u Meki koji se odmetnuo od vjere svoga zaštitnika i njegove porodice. Ne, to moćnici
iz porodice Mahzum nisu mogli dopustiti. Možda nisu mogli dirati druge muslimane, barem
ne još, ali Jasir i njegova obitelj mogu i moraju biti ugnjetavani, ponižavani i mučeni.
Ležeći na suncu, prikovani na zemlju, dok su ih mušrici mučili, kraj njih, sa strane, stade
Poslanik u nemoći gledati svoj prvi ummet kako pati.
Jasir ga pogleda i reče: “Zar ovakvo vrijeme nas čeka?”
Vjerovao je Jasir, zaista je vjerovao, prvi put je osjećao toplinu duše, ali je htio srce da mu
se smiri.
“Budite strpljivi o porodico Jasirova. Vaše mjesto je u džennetu. Gospodaru, oprosti Jasirovoj
porodici, i to si već i učinio. Vaš je džennet, o porodico Jasirova” – reče im Poslanik islama.
* * *
Sumeja bint Hajjat je bila vrijedna, čestita, žena. Trebalo joj je samo par trenutaka da
razmisli o sinovom pozivu u novu, čistu, vjeru i onda, bez oklijevanja se odrekla svih bogova
i pogrešne tradicije.
Saznavši o novoj vjeri, koja je mekanskim moćnicima kvarila ugled i moć, bez oklijevanja su
počeli mučiti na razne načine one muslimane, njih nekolicinu samo, one prve od prvih u
islamu, koji su bili bez plemenske ili porodične zaštite, ili robove koji su prihvatili islam za
spas.
Ono što čovjek ne razumije, ili još gore, ne želi razumjeti, toga se boji. A kada nerazuman
čovjek ima moć, onda snaga sile postaje moćno oružje zulma.
Bilo ih je petero te godine, četvrte poslanstva, a prve javnog poziva, koji su ležali na zemlji,
zavezanih ruku i nogu. Ležali su protiv svoje volje na vrelom suncu koje ni znoju nije dalo da
se pokaže koliko je peklo, i bili mučeni na razne načine ne bi li ih primorali da se vrate nazad
u vjeru više bogova, onih Laza i Uta i Menata, svih onih bezvrjednih kipova i idola.
Sumeja, koja je bila jedina žena tada mučena, nije davala trunke nade mušricima povratku
na staro bezbožje. A tolika bol na tijelu. Srce se stopilo sa dušom. I kad srce zavoli iskreno
svoju dušu, razum shvati istinu.
Ebu Džehl, veliki moćnik Meke, veliki bezbožnik i tlačitelj, heroj zuluma, kakvi su samo heroji
bez razuma kad ne žele nešto prihvatiti što nije po njihovom pa makar bili u krivu, uze koplje
i probode Sumeju između međunožja.
Sumeja je čula riječi svog Poslanika, i Allahovo obećanje: „Sabur porodico Jasirova, sabur;
vaše mjesto je džennet. Vaše mjesto je džennet.“
Postade žena primjer svima kako se časno bori za svoj din, kako se čuva svoje pravo, kako
nema te sile zla koja može utrti istinu, pa makar to bilo i za cijenu života. Jer istina traje
zauvijek. Sve ostalo nekoliko godina uživanja prođu brzo, brže, a onda zauvijek dođe vakat
patnje.
Postade Sumeja prvi šehid u islamu. Žena koja je bila rob, siromah, niko i ništa postade
primjer svima. Smrt časnih nije pod zemljom nego na nebesima. Ali kako će oni bez pravde
srca to razumjeti.
* * *
Gledajući kako mu mati umire i kako mu otac prolazi zadnje trenutke dunjalučkih muka, a
isto tako i brat, nije htio Ammar dati zadovoljstvo mušricima da ga samo tako ubiju bez
njegova doprinosa islamu. Morao je ostati živ, ako je tako suđeno, i boriti se protiv nepravde
širka. Iman je ispunio Ammarovo tijelo. Krv je tekla puna imana.
Mučili su Ammara da nije bilo mesa koje nije bilo prženo. Odlučili su mušrici odrezati
Ammaru jezik. Tada je Ammar izjavio da prihvaća nazad vjeru mušrika. Lagao ih je Ammar i
lagao sve one koji su čuli te riječi. Iman ga nikad nije napustio. Ali jezik je rekao to što je
rekao.
Dobivši slobodu, zaplaka nad tijelima svojih roditelja.
„Džennet je vaše mjesto, majko i oče. Džennet je vaše mjesto.“ Reče tiho, da niko od
prisutnih nije čuo, dok se rastavljao od njih.
Našavši kasnije Poslanika islama reče mu šta je uradio.
„Što ti je u srcu Ammare?“ – upita ga Poslanik.
„Vjera u Jednog i Jedinog Boga. Vjera u tvoje poslanstvo, o Resulullah“ – reče Ammar.
Tražeći pokajanje Poslanik islama ga obradova kur'anskim riječima: „Onoga koji zaniječe
Allaha, nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran, a srce mu
ostane čvrsto u vjeri
– čeka Allahova kazna.“
„Idi Ammare i budi spokojan. Čitavo tvoje tijelo je ispunjeno imanom.“ – reče Poslanik.