Ashab Ammar sin Jasirov-osmi dio

Podijeli objavu

Prva hidžra


Pete godine poslanstva, druge godine javnog poziva u islam, oni muslimani koji su bili
ugnjetavani, koji nisu imali nikakvu plemensku niti rodbinsku zaštitu u Meki dobiše
odobrenje da krenu putem, prve, hidžre u Abesiniju.
Bilo ih je petnaest koji se otisnuše u nepoznato kod kršćanskog kralja Nedžašije koji je bio
poznat po pravednosti prema svima. Ammar ibn Jasir je ostao u Meki, tajno učeći o islamu.
Ionako je bio čovjek duge šutnje i kratka govora, pa mu mušrici nakon njegova lažna
priznanja da vjeruje u njihove bogove nisu toliko smetali.
Nakon duga i naporna puta tek što su smjestili u Habeš, stiže ih vijest da su Mekelije primile
islam. I nisu odsjeli ni dva mjeseca odlučiše se vratiti nazad u svoj rodni kraj radosni da je
njihov narod prihvatio istinu.
* * *
Božji Poslanik, te pete godine poslanstva, tamam što su prvi muhadžiri otišli, pozva sve ljude
Meke, i muslimane i mušrike, i izrecitira im objavljenu suru Nedžm, „zvijezda“ – i kad im
izreče zadnje ajete: „Pa zar se ovom govoru iščuđavate – i smijete se, a ne plačete
– gordo dignutih glava? Bolje padajte licem na tle pred Allahom i klanjajte se!“

učini sedždu Uzvišenom Allahu, a zajedno s njim sedždu učiniše svi.
Nakon nekoliko trenutaka, mušrici shvatiše istinite riječi, ali ih opet šejtan zavede i počeše se
izvlačiti da su sedždu činili svojim bogovima Latu, Uzatu i Menatu. Neki su govorili da su bili
opsihreni. Ali ono što je bitno jeste da ova vijest o sedždi Mekelija Allahu, Gospodaru, dođe
u Habeš, i učini da se ona grupa muslimana koja se tek iselila, vrati nazad u Meku.
Vrativši se pred ulaz u Meku, shvatiše da su bili prevareni i opet se neki, kojima se pridružiše
i drugi muslimani, otisnuše opet, po drugi put, nazad u Abesiniju.
Ammar ostade i dalje u Meki.

Prvi mesdžid u islamu
Ammar ibn Jasir je hodao Mekom družeći se s paganima javno ih lažući o svom imanu. Nisu
mogli muslimani okupljati se u džemat, a da ih ne bi slijedili mušrici i činili im zlo. Najviše je
to pogađalo muslimane kada bi htjeli obaviti namaz Uzvišenom Allahu.
Namaz tada nije bio propisan kao obaveza, nego onome ko je htio, mogao je klanjati.
Međutim, Ammar nije mogao ostavljati namaz. Jer nosio je teško breme onog javnog
govora, iako lažnog, i onog tajnog, iskrenog, vjerovanja i taj iman je morao potvrditi. U
svojoj tajnosti Ammar ibn Jasir uze obavljati namaz svome Gospodaru u svojoj kući.
Tako je Ammarova kuća postala prvi mesdžid u islamu, mjesto na kojem se stalno klanjalo
Uzvišenom Gospodaru.
Hidžra u Medinu
U narednih sedam godina, od prve hidžre u Abesiniju, i pet godina od druge hidžre u tu istu
zemlju, muslimani su rasli kao zajednica, ali su bili primorani biti pod blokadom, bez
mogućnosti privređivanja. Živjeli su pod raznim iskušenjima, odolijevajući svakoj, strpljivo
oslanjajući se na Božju odredbu i nagradu.
Poslaniku islama su u tim godinama umrli najdraži i najbliži ljudi. Nakon toga desio se Israa i
Mi'radž, i na njemu naređenje obaveznog namaza.
U tim zadnjim godinama prebivanja u Meki, neki čelnici Evsa i Hazredža, vodećih arapskih
plemena Jesriba, dadoše prisegu Poslaniku na vjernost islamu. S njima je pošao i Musab ibn
Umejr i svi zajedno su uložili velike napore pozivanja u islam stanovnika Jesriba.
Trinaeste godine poslanstva Jesrib je prerastao u oazu islama. Naređeno je da svi muslimani
isele tamo i jedna po jedna grupa je prelazila pustinjske visoravni putem Jesriba.
Kad su skoro svi bili otišli, bilo je vrijeme i da najodabraniji čovjek sa svojim najodabranijim
drugom krene put uspjeha.
Došlo je vrijeme kad mušrici Meke nisu mogli više trpjeti istinu i obvezali su se ubiti
Poslanika smatrajući da je to jedini način za ugasiti plamen islama. Okupili su se i dogovorili
da će ga ubiti po jedan od vodećih plemenskih mladića tako da niko osobno neće snositi
odgovornost.
Ali Poslanik i Ebu Bekr su već krenuli na put. I iako su mušrici bili u prilici i pratiti ih, nisu
mogli protiv Onoga koji je bio treći u skupini dvojice.
U to vrijeme Ammar ibn Jasir, zajedno s ostalim ashabima, pa i s čitavim Jesribom, čekali su
i iščekivali dolazak najodabranijeg čovjeka.
Pred ulazom u Jesrib, Poslanik i Ebu Bekr uđoše u jedno malo selo, Kubaa, i tu ostadoše
nekoliko dana. U međuvremenu Ali ibn Ebi Talib, koji je ostao u Meki u ležaju Poslanika,
stigao ih je u Kubau.
Kubaa je bilo jedno mjestašce udaljeno svega tri kilometra od Jesriba. Tu staviše prve cigle
prve džamije u islamu i sagradiše prvi mesdžid, sagrađen u bogobojaznosti, u kojem će se
ljudi bez straha okupljati u džemat i obavljati namaz Uzvišenom Allahu.
Krenuvši prema Medini u petak te trinaeste godine poslanstva, Poslanik i ashabi klanjaše
prvu zajedničku džumu pri samom ulazu u Jesrib. A nakon toga pred kapijama Jesriba
dočekaše ih svi njeni stanovnici, i oni koji su ga voljeli, i oni koji su ga mrzili, jer istina kad
dolazi, bez obzira koliko je mrzio i koliko je se čovjek bojao, ne može odoljeti iskušenju da je
ne čuje.
Samim ulaskom u Jesrib Poslanik promijenu ime grada u Medina. Ime Jesrib je imalo ružno
značenje. Ono je označavalo mjesto gdje se činilo zlo i fesad, gdje su se gomilali grijesi i
ostavljalo smeće.
„Naređeno mi je stanovanje u naselju koje će ovladati drugim naseljima.
Dvoličnjaci govore, za to mjesto Jesrib, a to je Medina, grad. Ona odstranjuje od

sebe zao svijet, kao što kovačka mješina odstranjuje trosku od željeza. To je
Taba, divan grad, i Tajjiba, dobar grad“
– rekao je Poslanik islama.
Samim ulaskom u Medinu, počeše se Ensarije nadmetati kod koga će Poslanik odsjesti, i bi
mudra odluka ondje gdje Poslanikova deva sjedne tu neka bude mjesto ostanka i neka bude
temelj Poslanikove džamije, mesdžida.
Svi ashabi bi nosili po jedan ćerpić, kamen, samo Ammar bi uvijek duplo nosio. Žudio je
Ammar dvostrukoj nagradi, a kako i ne bi kad mu je čitavo vrijeme u mislima bio pokvareni
jezik kojim je govorio ono što nije smio, onim mušricima, i iako ih je lagao, teško je to bilo
breme.
Toliko je Ammar radio da je sav bio prašnjav. Vidjevši ga Poslanik mu priđe, lagano obrisa
prašinu s njega i reče svima: „Blago Ammaru. Njega će ubiti buntovnička grupa. On
će njih zvati u džennet, a oni njega u vatru.“
Sagrađeni mesdžid nije bio samo mjesto namaza, nego mjesto okupljanja povodom svih
vjerskih, kulturnih, socijalnih, društvenih, političkih, ekonomskih i vojnih pitanja.


Podijeli objavu

Ostavite komentar

avatar
  Obavještenja  
Obavijesti me o