Ashab Ammar sin Jasirov-peti dio

Nove, zaboravljene, riječi vjere


Arapi su dugo vremena slijedili ispravno vjeru prenesenu od Ismaila, ali su onda pohlepom
prema dunjaluku, ohološću prema drugima, i mržnjom prema neistomišljenicima, počeli
zapadati u zaborav istinske vjere.
Kako čovjek ne može bez duhovnosti, tako su morali naći lijek, pa makar on bio i lažan, u
obožavanju kumira.
Čim je prvi kip stigao u Kabu, slijedili su i mnogi drugi. Jedan za drugim učinili su Meku
utočištem mušrika, istinitih nevjernika. Svaka kuća je imala svog drvenog ili od zemlje
napravljenog kipa kojem su se molili za nafaku, prosperitet u zdravlju, potomstvu,
poslovanju.
U vrijeme pojave islama, 610. godine nove ere, ovi džahilijetski Arapi su govorili da je Bog
stvaraoc zemlje i svemira, onoga što vide na nebesima, ali su bili zalutali u poimanju da
Allah nema veze sa duhovnim, društvenim i socijalnim potrebama pojedinaca i obitelji.
Najodabraniji čovjek među njima bio je imenom Muhamed. To je bila osoba koju su cijenili
svi, i bogataši i siromasi, i moćnici i prosjaci, i muškarci i žene, i staro i mlado, i ratnici i
kukavice. Bilo koji problem koji je bio nerješiv za ostale, to za Muhameda nije predstavljalo
nikakvu prepreku. Jer njegovo srce i razum je bilo istina, pravda i jednakost.
I kad se zlo napokon rascvjetalo, u činjenju zuluma prema svima: ubijajući vlastitu djecu i
ostarjele roditelje, tlačeći nemoćne kao da nisu ljudi, namečući ogromne kamate onim
potrebitima tako da su padali pod roblje, šireći nemoral na sve strane, obožavajući sve što bi
napravili svojim rukama, trgujući bez srama, ovisni o kockanju i alkoholu – došao je glas
istine i razuma.
Muhamed im reče: „Nema boga osim Allaha, a ja sam Njegov poslanik.“
I šta je poslije zablude, doli istina. I šta je poslije istine, doli zabluda.
Postade čovjek kojeg su najviše voljeli najodvratnijim među njima jer su znali da govori
istinu. Ali ta istina, znali su, pobrisala bi sve njihove one ružne rabote u kojima su uživali, ne
bi imali koristi od njih, niti moći nad nemoćnima. Ne, nisu mogli to prihvatiti. A povijest je
zapisala mnoge koji su spoznali istinu, ali je zbog života na dunjaluku i datim im moćima i
imecima nisu htjeli izreći.
* * *
U vrijeme pojave islama dvije velike sile vladale su svijetom, Perzijanci i Bizantinci. Ni
jednima ni drugima nije bilo stalo do arabijskog poluotoka, njenih ljudi, kulture i tradicije ili
resursa. Jer ljudi su bili nepismeni, živjeli beduinskim, čobanskim, plemenskim životom bez
ideje i želje za upoznavanjem drugih. Stalno su ratovali međusobno i ubijali se gdje god bi
stigli. Osveta je bila zakon. Osveta na osvetu pravilo. Resursa zemlje je bilo tek toliko da ti
isti beduini ne pocrkaju od gladi. A sve ostalo je bilo pustinja. I zašto bi onda neko žudio
osvajati ovakve predjele i držati ih pod svojom komandom kad apsolutno nikakve koristi im
od toga ne bi bilo.
Povijest će kasnije zapisati o onima koji ne vjeruju kako će govoriti „slučajnost“, a onima koji
vjeruju „mudrost“.
Saznavši o čovjeku koji nosi naziv Božji Poslanik ni Bizantinci ni Perzijanci nisu davali tome
velikog povoda. Jer kako će neko vladati svijetom, pa i njima samima, kad ne dolazi iz
bogate obitelji, siroče je, i još k tome nepismen, ne čita i ne piše.
“Ne, to su igre nekog luđaka” – bile su riječi govora po ovim dvorima.
Pa kako će to biti istina kad ga i vlastiti narod blati, a slijede ga samo siromasi, robovi i oni
koji su gori i od siromaha i od robova, oni poput Ammar ibn Jasira, siromašnog tuđinca, i
njegove porodice. Pa oni su toliko siromašni i nejaki da nisu čak ni robovi.
Kako je moguće da žena bude odjednom ravnopravna muškarcu, ne u snazi, nego razumu i
da ima ista prava? Kako da i za muškarca i za ženu vrijede isti propisi? Kako je moguće da
Sumeja, koja je još jučer bila ropkinja, a danas siromašnija i od roba i bez ikakvih prava
među ostalim Mekelijama bude, ne ravnopravna, već na većem stepenu poštovanja od
ostalih moćnika?
Kakva je to vjera koja ravnopravno po bogobojaznosti razvrstava ljude, a ne po njihovim
moćima, imecima, djeci?
„Ne, to su nekakve besmislice. Ugasit će se pobuna robova i siromaha. Obrisat će ljudi Meke
postojanje takve nove vjere koju slijede propalice“ – tješili su od istoka do zapada.
* * *
Vrijeme džahilijeta je svako ono vrijeme u kojem čovjek izgubi iskrenu vjeru u Boga,
pomaganje u dobru, otklanjanju lošeg, ljubavi prema svojoj obitelji.
Ako čovjek u sebi ne nosi istinu šehadeta, činjenja dobra, otklanjanje lošeg – izgubit će se u
vremenu razuma, obuhvatit će ga stres i depresija, razni napadi uma. Tada u takvom lošem
stanju kadar, sposoban, je učiniti dosta lošeg, sebi samome, ali i drugima.
Jer kad čovjek hrani dušu lošim, njeno dobro ispari i ostane samo dašak da eksplodira u
lošem.
* * *
Čovjek bi u onom arapskom džahilijetu, kada bi putovao, nosio sa sobom četiri kamena; tri
da mu odlučuju sudbinu, a četvrtog da obožava.
U vrijeme kad je već islam osovio se na noge i ljudi počeli razumijevati ga, počeli osjećati
dobrobit imana, počeli su brinuti o onome što su napravili u periodu kad su bili predatori bez
milosti za ikoga.
Jedne prilike dok je Poslanik islama, Muhamed, sjedio sa svojim sljedbenicima, drugovima,
priđe mu neki čovjek i reče:
„Božji Poslaniče, zaista smo mi bili u neznanju u onom vremenu neznanja. Obožavali smo
raznorazne kipove, i ubijali smo svoju djecu.“
„Imao sam kćerkicu, i kada sam je pozivao da ide sa mnom na put, tako rado se odazivala
mome pozivu.“
„I jednog dana sam je pozvao i ona me je sretno slijedila.“
„Došli smo do jednog bunara u vlasništvu moje porodice, i uzeo sam je za njenu ruku i bacio
u taj bunar.“
„Zadnje što sam čuo od nje, bilo je: – Babo, babo!“
„Tražila me da je spasim, a ja sam samo otišao.“
Plakao je Poslanik, Allah mu se smilovao, da su suze pokrivale njegove oči i slijevale se niz
bradu mu. Nije mogao ništa reći.
Tada jedan čovjek, koji je sjedio s Poslanikom, reče onom: „Rastužio si Božjeg Poslanika.“
A Poslanik odgovori: „Neka. On pita svoju brigu, on traži iskup za grijeh koji je učinio u
neznanju.“
„Zaista Allah neće suditi po onome učinjenom u džahilijetu, u neznanju. Počni svoja djela
ispočetka.“
Ali čovjek nema isprike ostati u neznanju.
Koliko su ljudi bili bez duše za druge potrebite ljude govori i činjenica da su nosili hranu,
mlijeko, maslo, vodu, kipovima kako bi im uslišali molitve. Bilo je zabranjeno bilo kome jesti
tu hranu. Potom bi ostavili je kod kipova pa bi psi naišli i pojeli i popili što bi našli od hrane i
pića, a usput i urinirali po kipovima, i niko tim psima nije ništa smio uraditi.
Tada su odgajali pse, a ubijali svoju djecu.

Ostavite komentar

avatar
  Obavještenja  
Obavijesti me o