Iz zbirke priča “Umino ognjište”, rahmetli Ilijasa ef. Mahmuljina

Podijeli objavu

Noć se spuštala. Mama me je vodila za ruku uz kraće drveno stepenište. Pred vratima nas je dočekala Uma. Otvorila je vrata i slaba svjetlost udari nam u oči. Na ognjištu je dogorijevalo bukovo drvo. Verige su visile. Na njima nije bilo ništa. U lugu i žaru bio je lonac iz kojeg je izbijala para i miris nekog variva. Sa ognjišta vidjela su se sva ulazna vrata u sobe. U jednu od njih uvela nas je Uma. Njeno pravo ime je Ifeta.

-Izvolite sjesti, rekla je mojoj mami i pokazala rukom na minder pored prozora. Upalila je lampu. Na njenom licu su se vidjele bore. Bila je vesela, ali u dubini pogleda njenih očiju, mogla se primjetiti briga i umor.

-Kako si, jesi li dobro? Upita je mama.

-Jesam, vala hvala Allahu dž.š. kako sam sama, a posla puno, pa dobro se i držim. Sad mi sinovi treba da dođu na večeru. Pozvala sam i njih i snahe. Sve sam zgotovila, a oni samo sto nisu došli.

Svaki ponedjeljak navečer Ifeta poziva svoje sinove na večeru. Najmlađi joj je negdje na studijama. Poslije smrti njihova oca, ona ih okuplja, savjetuje, poziva na očine riječi koje je na samrti uputio sinovima.

-Sinovi moji ja ću umrijeti. Ako budete bratski živjeli, imat ćete sreće u životu. Dobro slušajte majku. Sa njom sam stekao sve ovo što imamo. Iza mene će to ostati vama. Radite pošteno. Obaveze prema Allahu izvršavajte na vrijeme. Ne družite se sa lošim i lažljivim ljudima. Znajte, da je život težak. Ako se budete okupljali oko ovog ognjišta i slušali vašu majku, imaćete sretniju budućnost. Ne slušajte one koji žele da sruše vaša ognjišta.

-Još im je govorio i upućivao kako će živjeti, ali, eto, dok se opasaše snagom i oženiše, nekako kao da pomalo napuštaju očine savjete.

Vani se čuo krupan kašalj i udaranje cipelama od kamen pred stepeništem. Otresaju cipele. Prvi se pomolio Irfan, najstariji sin, a onda Ibrahim, Šaban, Enver, a dvojica mlađih još kasnije. Uđoše i njihove žene. Sjedoše na uzdignuto ognjište na kojem je vatra bila jača. Šaban približi ugarak usnama i zapali cigaretu. Enver je trpao duhan u lulu. Kasnije ubaci žar i potegnu. Dim se uz plamen sa ognjišta dizao prema tavanici.

-Djeco moja, jeste li se umorili? Imam brigu za vama. Pogledala je oko ognjišta.

-A gdje su Lutfija i Ahmed? Šta je bilo s njima?

-Eto ih pred kućom. Sad će ući, reče neka od snaha, a druga dobaci.

-Šta imaš voditi brigu o njima? Ta nisu mali. Znaju se oni čuvati na poslu i znaju gdje treba da dođu.

Poslije večere kojoj su prisustvovali svi sinovi i žene im, Ifeta je po običaju rekla:

– Danas poslije podne, kad sam počela spremati večeru, mislila sam o Irfanu i Ibrahimu, a onda o svima. Primjetila sam nešto u poslednje vrijeme nije uredu s vama. Šaban okreće leđa braći. Je li to po nagovoru žene ili nekog drugog? Ne znam. Irfan i Ibrahim uđose večeras zajedno. Hvala Bogu. To je dobar znak. Ima godina dana kako se ne gledaju lijepo. Enver zaboravlja da pripada ostaloj braci, a i ostali su zaboravili očine riječi. Željela bih, da mi večeras, dok ste ovdje okupljeni oko ognjišta kažete šta je to što vas čini nebraćom. Neko je među vas ubacio kost mržnje. Vidim eto, lijepo živite sa ženama, a i one se međusobno poštuju.

Šaban je rođenim očima gledao majku dok priča, a mislima jurio po planinama i dolinama tražeći iskrenije prijatelje od braće. Irfan i Ibrahim malo su toga ćuli. Ostali su se čudili kako to mati zna sve o njima.

-Molim vas, nastavila je Ifeta, poslije očine smrti vi ste se lijepo razdijelili. Ko je šta želio to je i dobio. Narod priča da niste zadovoljni onim što vam je otac ostavio, već da otimate jedan od drugog zemljište. De, sad recite istinu.

-Mama ti znaš da sam bio zadovoljan onim što mi je babo ostavio, reče Ibrahim.

-Neko je proturio Irfanu da podjela nije izvršena kako treba. On od mene traži dio zemlje ispod rijeke. Rekao sam mu da o tome nema ni govora. Našao je neke ljude koji će mu, kako mi je u lice rekao, sve to srediti i čak, bajagi, i prevesti na njega. Ja to ne mogu dozvoliti. Neka on kaže svoje.

-Tražio sam od Ibrahima da preko njegovog tuka iz rijeke napajam svoju baru. Rekoše mi neki ljudi, da ja na to imam pravo, jer je to babovina, a babo je bio i moj kao i njegov.

Ifeta je mirno slušala riječi sinova. Podigla je visoko obrve i razvukla usne.

-Da čujem tebe Jasime. Zašto se ti i Šaban neki dan dole na njivi pored živice svađate?

Bilo me je stid drugih, koji možda jedva čekaju da jedan drugog uništite.

-Ne znam mama, ali Šaban vjeruje drugima više nego svom rođenom bratu. Govorio je da su moja djeca prelazila u njegov voćnjak. Bilo je to, kako on kaže, u petak.

Tog sam dana sa sinovima bio u džamiji. Volio bih, da je došao kod mene, pa da smo se kao braća nagodili. Rekao sam mu istinu a on se naljutio. Kaže mi : ”Tvoju ću djecu isprebijati. Ona neće dirati u moj voćnjak.” Volio bih da sad pred tvojim očima kaže šta misli o tome.

-Mislio si da ću se pred mamom uplašiti. Ne bojim se nikoga. Dovoljno sam snažan da se oduprem svakom od vas. Ti mene nećes nazivati nevjernikom. Ja sam odan Bogu i njegovim obavezama. A što me džuma prođe, ja tu nisam kriv, imam mnogo posla. On meni zavidi što ja imam dobre i jake prijatelje.

Ifeta se premjestila na drugu stranu ognjišta. Tu su joj bili mlađi sinovi, a bolje je vidjela i sve ostale. Htjela im je prenijeti, ko zna još po koji put riječi njihova oca. Iz prsa joj je naviralo nešto jače, snažnije, nego što su to bile nekadašnje riječi njenog muža. Smireno je počela:

-Zaista mi je teško, djeco moja, vi to ne razumijete. Bol je ovdje, na srcu, u duši u cijelom tijelu. Sjetite se, kako ste lijepo i udobno živjeli dok je vaš otac upravljao imanjem. Ovo ognjiste je bilo svako jutro i veče puno. Pored njega su se odgajali i rasli vaši djedovi. Oni su slušali Božije riječi, po njima radili i drugima ih prenosili. U ovoj kući bilo je za svakog i jesti i piti. Pitam vas: Šta je to što vas čini rasutim? Zar tražiti iskrenijeg prijatelja od brata? Kako to može da bude?!

Ovdje, pored ovog ognjišta sam vas porađala. Mlijekom iz ovih prsa hranila. Na ovom krilu odnjihala….

Zastala je. Maramicom obrisa čelo i prsa. Sinovi su je gledali i slušali. Neki od njih su bili mislima odsutni. Možda će tek kasnije saznati o čemu im je majka govorila.

Poslije jacije namaza koji je u džematu obavljen, Ifeta je ispratila moju majku i zamolila je da joj oprosti što je veći dio provela sa sinovima a ne s njom.

-Svako ima svojih briga i problema. Želim svakom dobro i sreću, ali eto, vidiš kakvo je stanje kod mene. Ako Bog da, doći ću i ja tebi. Oprosti, moram među sinove. Allahemanet.

Slijedećeg ponedjeljka, Ifeta je ponovo okupila sinove. Ovog puta bila je veoma slaba. Hrabro se pridigla, sjela na ognjište, pogledala naokolo i bila potpuno zadovoljna kada je vidjela da su se svi okupili. Došao je i najmlađi joj sin Rasim. On je bio najobrazovaniji od braće. Nastojao je naći zajedničku riječ za braću. Citirao im je ajete, ukazivao na život velikih, učenih i pobožnih ljudi. Tu veče je govorio:

-Znajte da smo braća. Za sebe kažemo da smo vjernici, pa kad je tako slijedimo riječi Allahove, a postujmo majku. Nema sreće, nema prosperiteta, a ni blagostanja ako se mi ne budemo bratski slagali i voljeli. Svi volimo ovo ognjište. Pored njega smo rasli, na njemu se igrali i grijali, pa hoćemo li ga to poslije toliko godina njegove upotrebe sada razrušiti?

Braća su slušala jezgrovite i odlučne riječi svoga brata. Umi-hanuma je zamolila da je okrenu i malo bolje smjeste. Osjećala je studen u tijelu. Neko je potakao vatru.

Oko ognjišta se tada bolje vidjelo. Starica je htjela nešto reći, ali joj se grlo osušilo. Dadoše joj vode, i ona se napi. Nekoliko kapi se otisnu na njena prsa. Irfan ih potra rukom i osjeti da majka ima veliku temperaturu.

-“Mama bi li šta željela”, veli on.

-Samo, samo, da vam kažem, počela je teško sa riječima.

-Čini mi se, da je ova noč, poslije smrti vašeg oca, najljepša. Veselim se skorom susretu s njim. Vas, vas ću ostaviti. Nadam se, ako Bog da, da svoju majku nećete u mezaru uznemiravati. Savjetujem vam, neka je iman u srcima vasim. Nije to radi Allaha dž.š. već, radi vas. Tako ćete se bolje paziti i voljeti.

Napustite li vjeru, napustićete i slogu. Uvući će se sumnja i zavist među vas, a na vama će ostati mrlja koju neće moći niko izbrisati. Možda ni vaši potomci.

Uhvatila se za glavu. Jesam li na svom ognjištu?

Čuvajte ga dobro. Ja ću, ja ću…- pokušala je još nešto reći, ali joj na kraju usana zaigra smiješak a potom malo nabra čelo i sklopi oči. Sinovi se strkaše oko majke.

-Dajte vode! -Zovimo ljekara! – Povalite je na ognjište!

Još su vikali i uzbuđeni trčali tamo-amo donoseći vodu, limun i drugo.

Dugo u noć, braća su sjedila pored mrtve majke. Sutradan su klanjali dženazu i ispratili majku do kabura.

Mnogi njihovi, iskreni prijatelji, pitali su se hoće li braću ovaj gubitak majke složiti i ujediniti, hoće li njihov sitni interes i tuđe smutnje nadvladati bratsku ljubav i roditeljske riječi da im je sloga budući veliki oslonac.

(rah. Ilijas ef. Mahmuljin- zbirka priča “Umino ognjište”, priredio magistar Kemal Bašić)


Podijeli objavu

Ostavite komentar

avatar
  Obavještenja  
Obavijesti me o